Moj Beograd

Published on 13:45, 10/09,2010

Da li ste ikada razmisljali o tome kako se nas grad predstavlja u inostranstvu? Da li vam je nekada neki stranac rekao šta misli o Beogradu? Ja sam pre par nedelja mogla da ugostim svoju dobru drugaricu iz Nemacke,sa kojom sam u njenoj zemlji  provela mnogo lepih sati, dana, godina... U bioskopima, muzejima, kaficima, na raznoraznim takmicenjima u plesu... Sto bi nas narod rekao, delile smo i lepe i ruzne trenutke, tamo daleko u zemlji  za koju mnogi od nas misle da je „obecana zemlja" neznajući da se i Nemci  susrecu sa skoro svim problemima koje i mi imamo. Od velike nezaposlenosti, do nezadovoljstva gradjana, preko gladne dece i malih penzija za najstarije sugradjane...  U godini izbora (2009) u SR Nemackoj, je svetska ekonomska kriza kao „rukom odnesena" i to bas u vreme povratka sa „zasluzenog" godisnjeg (Dalje)


Amy, nasa lepotica

Published on 17:07, 08/30,2009

Dugo vremena smo razmisaljali da li da udjemo u avanturu kupovine psa. Oboje smo veoma razapeti izmedju posla, razno raznih obaveza sto se tice porodice, familije, prijatelja, kumova, pa nismo bas znali da li cemo imati dovoljno vremena da se posvetimi i tom divnom bicu. Posto sam ja zivela puno godina u inostranstvu i malo sam navikla da psa mozete svuda da povedete, a u Beogradu to jos nije bas tako, stvarno smo nekoliko meseci vagali „pro“ i „contra“. Razmisljali smo i da li da se odlucimo za nekog drugog ljubimca, ribice, papagaja, hrcka. Svakakve ideje su nam padale na pamet. Ali posle stvarno ozbiljnog razmisljanja smo se odlucili za psa.

 

Jednog zimskog dana smo otisli kod uzgajivaca labradora. Imala je 8 malih lepih labradora. Svi su bili toliko lepi, da smo mogli sve da ponesemo sa sobom. Prva, koje nam je prislo, je bilo stene, braon labrador, a oko vrata je imala ogrlicu na kojoj je pisalo Amy. Dotrcala je do nas, pocela da se vrti oko nasih nogu, pokusavajuci da skrene paznju na sebe. U tom trenutku smo znali: ONA ili ni jedno drugo! Brzo smo se dogovorili oko cene. Morali smo da je ostavimo jos nekoliko dana kod mame, jer je jos bila isuvise mala. Kada je konacno dosao D Day, otisli smo po nju. Odmah nas je prepoznala, hitajuci ka nama, kao da je znala, oni su moji.

 

Poveli smo je kuci. Da ne prepricavam sve dogadjaje koje smo imali sa njom. Od jaukanja cele noci, do klopanja cipela. Sve faze njenog odrastanja smo naravno mi prosli ;)

 

Kada smo se odlucivali za odmor, znali smo da ne zelimo da je ostavimo samu, kod prijatelja. Pa smo odlucili da je povedemo, znajuci da ce to biti jos jedna nova avantura u njenom i nasem zivotu. Kao sto svi znamo labradori su psi koji vole vodu. Bila ona slatka ili slana, za njih je to nebitno, vazno je da je voda i da mogu da plivaju, skacu po istoj…

 

Tako stigosmo u Primosten. Prvo sto je Amy uradila, iskakajuci iz kola, je i skok u vodu. Naravno ne znajuci koje opasnosti iz iste ganjaju. U trenutku njenog skoka se i jedan gliser upravo usidravao. A ona je skocila 3 metra udaljeno od istog. Umalo mi srce nije stalo. Shvatajuci da je bila nasa greska da je nismo vezali, potrcala sam da skocim za njom. U farmerakama, majici, patikama. Nisam razmisljala da i meni moze nesto da se desi. Uhvatila sam je za ogrlicu i odvukla je do prvih stepenica i izvukla je napolje. Posle dobrog raspravljanja sa njom i vise pokusaja da opet skoci u vodu, smo odlucili da je vezemo.

 

Elem, sledeceg dana smo krenuli na put ka Trogiru. Amy je za svaki slucaj ostala „ispod palube“. U trenutku neopreznosti se mala slatka kuca izmigoljila iz kabine. Jedino sto sam mogla da vidim je njen skok u vodu. Naravno da smo jedrili pod punim jedrom. Naravno da je bilo veoma opasno skakati pri tome u vodu. Viknula sam skiperu: „Sime, zaustavljaj!“ i bez ikakvog razmisljanja skocila. Ona je bila srecna sto vise nije sama u vodi. Doplivala je do mene. Verovatno sa zeljom da se igramo. Uhvatila sam je za vrat, dobro protresla i povukla je u pravcu broda, koji je vec bio nekoliko stotina metara udaljen od nas. Iako je Sime vec spustao jedro, nije bas tako jednostavno zaustaviti jedrilicu u punoj brzini. Posle nekoliko minuta smo ih nekako stigle. Usle smo uz pomoc svih prisutnih na brodu. Posle dobrih batina, koje je ovaj put stvarno zasluzila, morala je opet u kabinu! Naravno da me u tom trenutku nije volela. Verovatno je shvatila da je bilo glupo, tako nesto uraditi. Ali i psi imaju svoj ponos. Na sta to lici, da te gazdarica pred svim ovim ljudima istuce? Verovatno su takve misli prolazile kroz njenu, stvarno lepu, ali ponekad i ludu glavicu. Ja sam bila besna, ona ljuta… Odlican ishod naseg malo cudnog kupanja tog dana.

 

U medjuvremenu, je naucila da sme skace u vodu, samo kada joj to i dozvolim. Time je sacuvala svoj ponos, da ne dobije ponovo batine, pred svim ljudima.

 

Zato drugari moji, ako se odlucite da vodite psa na jedrenje, obavezno pre toga probajte, da li isti skace u vodu. Ako to cini, vezite ga. Ako ne, blago Vama na takvom izboru!


Za moje drage Beogradjane

Published on 13:58, 08/29,2009

Stigli smo danas u Primosten. Lepo je vreme. Brod je bio spreman, zahvaljujuci upravniku Stjepanu, koji je (iako je saznao samo dan ranije da stizemo) sredio i proverio sve, da bi ekipa mogla da krene na jedrenje po lepom,plavom Jadranu! Hvala Stipe, najbolji si!

Kao sto je to i obicaj prvog dana, razmisljamo gde bi mogli da idemo na veceru. Jos uvek umorni od puta, neki od nas uzbudjeni pred prvo jedrenje, razvija se demokratska diskusija. Jedni bi da krenemo za Split kolima, drugi bi da ostanu u marini, gde se nalazi stvarno vrhunski restoran, a treci ( sa mojim dragim i sa mnom na celu) bi da krenemo putem Konobe. Konoba je jedan od najlepsih restorana u Primostenu, gradicu na obali na obali Jadrana, za mene mozda i najlepseg u ovom delu hrvatskog primorja. Restoran je vrhunski, na obali mora, sa predivnom terasom… I jos boljim specijalitetima.

Za Dalmaciju se oduvek veže i pojam lagane i mediteranske kuhinje. Ovde se oduvek prirpemala sveža riba, povrće zacinjeno domacim maslinovim uljem i mediteranskim zacinima. Po uzoru na tradiciju i nacin zivota, u Konobi nude bogatu ponudu ribljih specijaliteta, ali i jela od mesa, a i poznato kvalitetno vino iz vlastite priozvodnje.

Posle razmatranja svih ideja, odlucujemo da krenemo u Konobu. Zbog lose parking situacije u Primostenu (skoro je isto kao i u Beogradu) uzimamo taxi. Nekoliko minuta kasnije smo tu. Pred ulazom u stari deo Primostena… Moj dragi i ja smo jedini koji znaju put do vecerasnje vecere… Krecemo ispred svih. Secajuci se proslogodisnjeg letovanja ovde. Razmisljamo naglas, razmenjujuci nase misli, kako li ce biti ove godine. Prosle godine smo bili sami, uzivali u svakom trenutku, jedrili Jadranom… Odusevljeni smo se vratili sa tronedeljnog odmora, pricavsi o carima, nasi drugari, nerazdvojna ekipa, je odlucila da ove godine podeli sa nama lepote. Eto sada smo tu, odakle smo i prosle godine krenuli… I opet pocinje odmor u Konobi.

 

Polako prilazimo restoranu. Drugari iza nas cavrljaju. Nas dvoje smo jos pod utiskom secanja na proslu godinu ;) Ulazimo u nama dobro poznati restoran. Sve je isto kao i prosle godine. Stolovi puni, razni ljudi zivo razgovaraju. Prilazi nam Jure, gazda. Pozdravlja nas. Pitamo za sto. Kaze da je sve puno, ali da ce naci nesto za nas. Moli nas da sacekamo koji minut. Cekamo. On se vraca, sa poznatim osmehom na licu i kaze: „Dico, ajme, sve je puno. Ali nasao san!“ Polazi ispred nas. Vidimo vec postavljen sto za osam osaba, ali na delu terase koji pripada Jurinoj porodici. Odusevljeno se zahvaljujemo. Posle narucivanja svakojakih specijaliteta pocinje vedra raspava, da li bi nam se ovo dogodilo i u Crnoj Gori ili Grckoj ili, ili… Naravno misljenja su podeljena. Neki su za, neki protiv… Sve u svemu odusevljeni smo gostoprmstvom. Polako stize i predjelo. Sve stoji na stolu, a mi pokusavamo da probamo ama bas sve. Uz naravno neizbezno „bilo“. Momci (naravno samo oni slobodni) pocinju da razgledaju devojke uz neizbezne beogradske komentare… Tijana (Ivanova devojka) i ja se smeskamo, slusamo komentare i naravno moramo i nas dve ponesto da prokomentarisemo… Posle predjela, stize i glavno jelo, za mene veceras mesana riba. Mmmmm kako je ovo dobro. Za stolom je nastao tajac. Samo sum mora, poneki komarac i zvuk viljusaka i nozeva. Svi su odusevljeni i ukusom a posebno gostoprimstvom.

Razmisljamo svi o tome, zbog cega postoji mrznja izmedju nasa dva naroda. Ali to je mozda tema za neku drugu pricu. Sada smo ovde i uzivamo u ribi, sumu mora i vinu…

Posle zavrsene vecere, popijene kafe, jos po kog litra ili dvolitra vina, odlucismo da platimo i da krenemo putem marine. Posto je sutra novi dan, a on je za nas i pocetak jednog divnog putovanja… Rekosmo to Juri. Posle par trenutaka, odjednom pred nama se pojavila flasa domace Loze. Jure je istu samo stavio na sto, uz njegov divni dalmatinski osmeh: „ Za moje Beogradjane!“ i nestao… Bili smo malo u cudu, jer je ovo stvarno bilo neocekivano za sve. Racun smo platili, lozu popili, jos malo porazgovarali sa domacinom i obecali da cemo u povratku svakako jos jednom svratiti u njegovu Konobu.

Eto drugari, da li sada stvarno treba jos diskutovati, da li postoji mrznja izmedju nasa dva naroda?


"Dalmatinske drage luke"

Published on 22:21, 08/28,2009

Da je odmor poceo, shvatili smo tek onog trenutka, kada je Sime sa svojom kapetanksom kapom i prosedom bradicom viknuo: „Di ste dico?“

 

Cetvrtak je, ujutru, tacno pola osam, kao sto smo se i dogovorili, stigao je kapetan nase barke. Prvo na dorucak, a onda via Trau ;) Da, da, Trogir je u pitanju, grad muzej, koji svakao treba posetiti i utonuti u proslost. Setati uskim ulica ovoga grada dok vas iz svakog coska "napadaju" kamene glave različitih ljudskih i životinjskih motiva.

Dorucak, klasika, jaja, neke kobasice na brzinu isprzene, koji paradajz i naravno kafa koja je mirisala kroz celu marinu… „kada su se dobro najeli, otisli su da se napiju vode…“ E mi se nismo napili vode, cudan je ukus slane vode, nego smo se otisnuli na more putem Trogira!

 

Prelepo vreme, slab vetar, ali dovoljan da mozemo da brzinom od 7-8 cvorova jedrimo… Svi su jos cutljivi, rano je. Mnogi nasi drugari, koji su sada takodje na odmoru, su mozda pre 2 sata legli, a mi smo vec budni sat vremena i vec na vodi. Udisemo duboko neki cudan miris, nesto izmedju mirisa mora i mirisa cempresa…  Eh taj Jadran… Ponekada nas se vrate secanja u „davna“ vremen. Dok smo jos isli sa mamom i tatom na more. Dok smo jos provodili svaki minut nepaznje nasih roditelja u vodi. U neka „dobra, dobra, stara vremena“.

 

Iz zvucnika se cuju zvuci Olivera Dragojevica, mirise more, gledamo kako ribice prate trag nase jedrilice, cekajuci strpljivo da im bacimo nesto, pa makar to bio i hleb od juce. Neprestani pratioci svakog jedrilicara su galebovi. Ti divni, jaki, beli galebovi. Divno ih je gledati kako kruze nad mirnim morem.

 

Gledam oko sebe, zanemarujuci malo moje drugare, oko mene je samo voda. Velika, snazna, mocna… U usima mi odzvanja samo sum talasa… Secam se mog prvog dolaska na brod. Bila sam jos mala. Tata nam je saopstio da cemo ovoga leta jedriti. Sestra i ja smo bile malo odusevljene, malo u strahu, kako cemo mi to. Bile smo male… Ali posle nekoliko dana provedenih na brodu, smo rekle tati: „Znas, ti si nas heroj. Zato sto mozemo uvek u vodu, kada god zazelimo! Tata, mi cemo biti kapetani velikih brodova!“ Tata se tada nasmejao, naravno da nas dve nismo postali kapetani ali smo tu ljubav, tada stecenu, zadrzale i do danas. Taj spoj lepog i snaznog. Ljubav prema moru! Ponekada zazalim sto ne zivim pored mora, ali ipak sam srecna, sto moj Beograd ima dve reke i sto ponekada mogu da izadjem do istih, malo provozam barku naseg drugara i imam slican osecaj kao i ovde.

O nasem putovanju cu pisati ovih dana. Da bih vas, drugari moji, „navukla“ na ovaj nacin letovanja. Nadam se da ce sledece godine biti mnogo vas koji cete krenuti nasim stopama. Ne, „na lepom, plavom Dunavu“ nego po lepom, plavom Jadranu ;)